Kada bi živjeli sami na svijetu, ne bi ste znali ko ste, jer ljudi se definišu kroz odnose sa drugim
ljudima i situacijama.
Ono što najteže prihvatamo kod sebe, najlakše uočavamo kod drugih ljudi. Jer drugi ljudi su bez
izuzetka, vaša ogledala. Potrebno je prvo da to prihvatite i onda da sa tim saznanjem razmislite šta je
to što vidite u drugim ljudima. Posmatrajte ljude sa kojima ste okruženi i vidjećete sebe, dijelove sebe
koje još ne poznajete.
Vjerujem da se svi sjećate priča našeg djetinjstva, koje su opisivale susret junaka sa ogledalima, kao
što je maćeha dobre Snježane “Ogledalce, ogledalce reci mi koje najljepša žena na svijetu?” Potom
priče “Alisa u zemlji čuda” koja je prošla kroz ogledalo kako bi sagledala svijet iz druge perspective ili
priče o Narcisu, koji se ogledao u vodi i zaljubio u sebe samog. Možda se sjetite još nekip priča na
ovu temu.
Možda znate, a možda i ne narodne izreke:
– “Ti si ogledalo duše moje”.
– “Ogledalo je moj najbolji prijatelj, kada ja plačem, on mi se ne smije” rekao je Čarli Čaplin.
– “Potpun čovjek koristi svoj um kao ogledalo. Ništa ne prisvaja, ništa ne odbija. Sve prihvaća,
ali ništa ne zadržava.” kaže Zhuang Zi.
– “Živjeo sam u sobi punoj ogledala, sve što sam mogao vidjeti sam bio ja. Uzimam svoj duh i
razbijam svoja ogledala, sada je cijeli svijet tu za mene da vidi.” Pjevao je Jimi Hendrix.
– “Ako sam sebe osuđuješ i kritikuješ i drugi će te osuđivati i kritikovati”.
– “Ako ti sam sebe voliš i drugi će te voljeti.”
– “Život je kao ogledalo: ako mu se namrštiš, namrštit će se i ono tebi; ali ako mu se nasmiješ,
uzvratit će ti osmijehom.” kaže u svojim stihovima Vilijem Takerej.
Sve dok imate određene emotivne reakcije na ljude oko vas sa kojima ste u nekom kontaktu,
prijateljskom, ljubavnom, poslovnom, u sukobu ili kako god, postoji neki deo vas samih sa kojim se još
niste uskladili. To su obično dijelovi nas koji su nama samima skriveni, koje ne možemo sami da
prepoznamo i vidimo u nama, koje ne možemo da prihvatimo kao deo nas.
Dok ne upoznamo taj deo nas, koji nam je nepoznat, a za nas važan, situacije i ljudi koje imamo oko
sebe javljaće se stalno iznova u raznim sličnim situacijama.
Komunikacija je dvosmjerna ulica! Mi uvijek komuniciramo i to nije moguće izbjeći. Ogledanje nikada
ne prestaje. Naša ogledala nam govore našu istinu!
Jer, stvari nisu uvijek onakve kakve se čine. Ima jedna sjajna priča koju želim da podijelim sa vama:
Nekada davno živjeo je jedan kralj koji je imao ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan.
Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni
ogledala.
Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča pas i uđe u dvorac. Iznenađen
nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana
okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im
pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao
odgovor na to, svi psi oko njega počeše da reže. Videvši to, pas je bio sasvim siguran da mu je život
u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao
to su i oni jače lajali.
Sutradan ujutru, dvorjani su našli beživotno tijelo nesretnog psa. A bio je tamo sam samcijat. Osim
njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što
nikoga nije ni bilo.

Ali on je video sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. i kada je počeo da se bori, odrazi u
ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga
opkoljavali sa svih strana, vjerujući da je okružen neprijateljima.
Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas. Jer svijet je
samo odraz onoga što je u nama.  Svijet je jedno ogromno ogledalo.